Teodor Maljković se osećao veoma nelagodno te noći. Nije mogao da leži mirno u krevetu, samo se prevrtao, otkrivao i pokrivao. Upalio je televizor, prelistao programe i ni na jednom se nije uspeo zadržati. Prebacio je na jednam muzički program koji se posle ponoći pretvara u mesaru kako je to njegova keva zvala. Nije imao volju ni da izdrka kitu. Nešto ga je gnjavilo, a bojao se da se zapita šta to jer tek onda ne bi spavao.
Skočio je iz kreveta, dohvatio sa fotelje zgužvane crne farmerke, navukao majicu kratkih rukava i jurnuo ka hodniku. Ttrebalo mu je tri puta više vremena da navuče starke nego što mu je bilo potrebno da se obuče. Keva mu je već odavno spavala, a burazer se uneo u virtuelni svet za računarom. On ne bi primetio ni da banda razbojnika uđe u susednu sobu i iznese sve što se može poneti pa i kevu.
Pomazio je svoga mačka na vratima i izašao je na ulicu. Njegova kuća je je izgrađena poslednja u ulici na ivici sela pa se sa strane pružala njiva. Ulica je leti bila prašnjava, a zimi pretrpana blatom koje su nanosili traktori sa polja. Pun mesec je sjao skoro ravno iznad njega pa se zvezde nisu jasno videle kao kada nema meseca u okolini. Cvrčci i ostale sitne životinje su zujale svuda okolo. Jedan cvrčak je bio najbučniji i isticao se među svim ostalim, odjednom bi se utišao i to bi se odmah primetilo, zatim bi opet otpočeo da vodi svoj orkestar. Vazduh je bio veoma sparan zbog kiše koja je padala rano ujutro. Sve je isparilo preko dana pod nadprosečnom temperaturom za avgust i sada matori ljudi nisu mogli lagodno da spavaju, baš kao i Teodor.
On pogleda ka njivi i za oko mu zapa polje zrelog maka.
Setio se priče koju mu je ispričao njegov drug. Navodno veštice se mogu prizvati ako se u okolini nekog jezera napravi krug sa krstom pomoću maka, stane u sredinu i prosipa mak okolo po krugu. Malo je razmišljao i uputio se ka njivi. Prešao je sa asfaltiranog puta na zemljani, nastavio malo da korača i stigao do maka. Počeo je da kupi glavu po glavu, rastvara ih i stavlja mak u džepove. Napunio je prednje i zadnje džepove do vrha i vratio se do asfaltiranog dela. Ispod ulične svetiljke je video da su starke nakupile sloj prašine. Zastao je, već se bojao. Stajao je tako par minuta i razmišljao šta da učini. Odlučio je da ode do jezera pa će na putu do tamo smisliti šta će da radi sa makom, da ga istrese ili da se poigra sa vešticama.
Duž njegove ulice posađeno je groblje. Posmatrao je gomilu nadgrobnih ploča koje je mesec jasno obasjao. Jeza mu je ispunila telo iako je tuda prolazio stotine puta. Nešto pretrča kroz groblje i Teo se ukočio. Pogledao je malo bolje i primetio da je to bila samo obična džukela. Kada je došao do sporednog ulaza groblja zastao je i čučnuo. Bojao se ali đavo mu nije dao mira i on je morao da prođe kroz groblje, tuda je vodila i prečica do jezera i on bez daljeg razmišljanja krenu da korača kraj gomile duboko pokopanih kostiju .
Mesec je tako jarko obasjao ovu noć da je mogao da čita imena mrtvih na pločama od mermera. Sve mađarska imena, nije uspeo da razume ispisane poruke pokojnicima. Onaj isti džukac protrča nedaleko od njega i Teo se opet sledi. Puls mu je udarao brzo kao da je odtrčao jedan kilometar. Seo je na jedan grob i posmatrao sve te ploče i krstove oko njega. Ovde je neki drugi cvrčak vodio orkestar jednako bučan kao i onaj ispred kuće. Sedeo je, mislio da se vrati kući i opet pokuša da spava. Ali ne, nastavio je svoj put ka jezeru. Groblje, prelepo mesto gde vlada mir i tišina ostalo je iza njega i sada je već bio na pola puta do jezera. Spustio je glavu, strpao ruke u džepove i šetao trotoarom pored kuća i kapija. Puls mu se vratio na normalu kad odjednom veliki stvor poput teleta zalupi u kapiju, Teo poskoči, manja količina maka se prosu iz džepova i kada je čuo lavež džukele smirio se. Puls je sada mogao da čuje u ušima. Nastavio je da ide laganim korakom, sada na putu podalje od kapija.
Kako se približavao jezeru, žabe su se čule sve glasnije i glasnije. Lajanje i zavijanje kerova koji nisu bili na njegovoj strani ove večeri čulo se sa raznih strana. Ulice su bile puste, prepešačio je već skoro dva kilometra i nije naišao ni na jednog prolaznika, što i nije bilo tako čudno za ovo seoce u jedan sat posle ponći.
Stigao je do jezera. Približio se obali i napunio nozdrve mirisom jezera. Nelagodni miris ga je potsetio na detinjstvo kada je veliki broj dana provodio na obalama jezera pecajući i igrajući se sa društvom. Setio se vremena kada se sav ublatnjavio i proveo ceo dan na jezeru a predveče jedva čekao da stigne kući da se okupa i jede. Seo je na travu. Mesec se jasno video u vodi. Poskočila bi neka životinjica na površinu i pobrkala sliku zvezdi i meseca. Ovaj jezerski orkestar raznih životinja, pre svega žaba, je premašio sve ostale svojom bučnošću i raznovršnošću. Tea je jezero zavelo i umalo je zaboravio na svoj plan sa vešticama. Stavio je ruke u čepove i zgrabio malo maka u šaku. Posmatrao ga je, zatim bacio. Niotkuda dunuo je hladan vetar i odneo bačeni mak. Začudio se malo, potom nasmejao.
Razmišljao je o detinjstvu ali misli su letele i ka vešticama, bojao se same pomisli da učini tako nešto. Odlutao je od detinjstva, pitao se šta bi se moglo desiti. Naravno ništa, zaključio je. Pogledao je oko sebe, sve se činilo tako spokojno i idilično, zašto to da kvari nekakvim dečijim ritualima. Zašto? Zato što ga je neopisivo vuklo da proba. Selo je bilo odmah uz početak jezera, ako se nešto zaista desi mogao je vrlo brzo da bude na sigurnom.
Odšetao je do čistine pored jezera gde nema trave, samo prašina. Uvukao je obe ruke u zadnje džepove i nagrabio maka. Pružio ih je ispred sebe i čvrsto stegao prste. Zažmurio je, čučnuo i počeo da pravi pravilan krug oko sebe. Mak je dizao prašinu i pravio sebi mesta na tlu. Teo pogleda u mesec, i dalje je bio tamo. Iskočio je is kruga i napravio krst. Opet onaj ladan vetar dunu visoko tako da nije dotakao mak. Naježio se, malo zastao pa uskočio u krug na sred krsta. Zavukao je desnu ruku u džep i prosuo malo. Vetar je sada već počeo da ljulja krošnje oko njega. To je samo slučajnost pomislio je. Zavrteo se i prosipao mak okolo sebe.
Žabe zanemeše, ni glasa, apsolutna tišina, samo vetar.
Začu fijuk vetra koji je podsećao na posmrtni krik. Stao je, pogledao opet u mesec. Ukučio se, iz ruke mu ispade sav preostali mak. Jebeni mak. Od peta prema nagore streslo ga je nešto poput struje. Suze su mu navrle na oči i slivale se niz obraze. Mesec je bio prekriven oblacima. Kako? Nije mu bilo jasno, nigde nije bilo ni traga usranim oblacima. Poklekao je, ovo mu nije trebalo. Do sada bi zasigurno mirno zaspao u svom krevetu. Vetar je sada već divljao, šibajući preko vode, šipražja i visokih topola pored vode. Tamna senka nečega bljesnu ispred nogu iako je bilo veoma mračno bez meseca. Poskočio je i izbezumljeno trčao prema prvim svetlima, kako se udaljavao činilo mu se da nešto trči paralelno sa njim u duetu. To su bile crne senke, dve crne senke, čistile put ispred sebe. Teo pogleda u stranu i crna senka nestade, okrene se ispred sebe i ugleda crnu utvaru na metar od njega. Teo se naglo zaustavi i pade tačno ispred jezerskog stvora. Zar su ovo veštice? Ovo nije ni malo nalik onome o čemu je čitao u dečijim knjigama, a ni onome što je slušao od bake. Nejasan oblik poput dima koji konstantno menja oblik lepršalo je ispred njega. Stvorenje visoko oko dva metra brzo se pomeralo, izgledalo je kao da se teleportovalo levo desno. Ispuštalo je čudne zvuke slične onima koje pravi vetar. Pri vrhu se naziralo nešto poput lica, ružnog izmasakriranog lica. Zar je ovo govno bilo svuda okolo celog mog detinjstva pomisli Teo koji je sedeo na podu i gurao se nogama i rukama dalje od stvorenja. Prelio ga je hladan znoj, grudi su mu se brzo cimale, sav je drhtao i bilo mu je hladno. Plakao je ne praveći bilo kakve zvukove, samo je tiho stenjao. Mesec, prokleti mesec, gde je kada mu treba. Nije ni primetio da se oko njega kupe i ostala stvorenja poput ovoga ispred. Leteli su svuda okolo i iznad jadnog Tea, nestajali i ponovo se stvarali. Onaj jedan je još uvek stajao ispred njega, lebdio i kao da ga je znatiželjno posmatrao Tea.
Teo stegnu šake, jauknu i što je silnije mogao pskoči kroz crni oblak ispred njega. Kako je uskoćio u oblak sve je skoro stalo, sve posta tako usporeno i mogao je da posmatra lagano lepršanje lišća. Sve oko njega što se kretalo bilo je jako usporeno, samo on i svi crni oblaci su se kretali normalno. Njihovo zujanje koje je podsećalo na sviranje vetra sada je ličilo na razgovaranje, zvučali su veselo. Teo je zaželi da ih može razumeti. Nisu se više teleportirali niti munjvito kretali, sada su samo graciozno lebdeli i Teo oseti toplinu kako ispunjava njegovo telo. Sve je odjednom postalo divno, osetio je prijateljstvo između njega i stvorenja u kojem je on sada lebdio. Teo htede da ostane malo duže u ovakvom stanju. Veoma čudno, ali on se kretao normalno iako je i on lebdeo, ustvari bio je u pola skoka. On se okrene par puta, pogleda u Mesec i dalje se krio, nije mu ni trebao sada u ovome svetu. Video je kako polako izlazi iz ovog divnog stvorenja. Bio je okrenut leđima prema zemlji i on shvati da će pasti na kičmu ako se ne okrene. Počeo se smeškati i brisati suze sa obraza.
Baš kada je trljao lice rukama njegov let ubrza i on udari od zemlju. Ogrebao je ruke, srećom, jer je to moglo biti i lice. Pogurnuo se rukama, uspravio i okrenuo. Smejao se i posmatrao sene koja su opet izgledala zastrašujuće. Bez razmišljanja on poče trčati ka svetlima. Sene su ga i dalje pratile, nestajale i ponovo se stvarale svuda, po drvećima, po zemlji iznad njega i sa svih strana. Teo se smeškao, osetio je da se oni samo igraju, ali on je hteo da ide kući. Približio se uličnom svetlu i njegova družina odjednom zastade, svi do jednog su stajali u grupi i nisu se pomerali. Teo stade i pogleda u njih, jedan krenu ka njemu kao da ga pita zašto mora da ode. Stajali su tako neko vreme i Teo napravi korak ka njihovom vođi, odmahnu glavom i nastavi da trči ka svetlu. Još jednom se okrenuo i video kako sada svi poput roja pčela kruže oko jezera zajedno.